Loading...

Follow Restless girl - Travel & photography blog on Feedspot

Continue with Google
Continue with Facebook
or

Valid

Nema me. Koma sam blogerica. Znam. Protekla tri mjeseca su proletjela. Život mi bježi, ne mogu se nikako uloviti s njime. Iako sam toliko restless.

Jesen je bila divlja. Polatinizirala sam se. U potpunosti. Nije ni čudo kada me ima više po Južnoj i Srednjoj Americi nego kukuruza. Ili krumpira. I poalpakila sam se. Bože kako to zvuči!? Ali istina je. Sada mi i službeno prilaze ljudi i govore da sam u rodu s alpakama. Eto. Do toga je došlo.

Došlo je i do njega.

Meksika.

Ubojitog Meksika.

Sletjeli smo iz Cancuna u Mexico City nešto prije same ponoći. Ulazimo u grad, moja ogromna grupa i ja, bus se probija kroz male mračne uličice. Ponedjeljak je, nema žive duše vani, iako je gradusina dom više od 22 milijuna ljudi. Pa gdje su pobogu svi? Sve je nekako previše prljavo, mistično, sivo, ne izgleda nikako. Turisti u busu zaprepašteni. Petra sretna. Dobrodošla kući.

Iduća 4 dana, plan i program ubitačan. Vidjet ćemo sve. Od apsolutno veličanstvenog Teotihuacana, do ostataka astečkog Tenochtitlana, kuće Fride Kahlo, vozit ćemo se trajineras-ima po kanalima nekadašnjih chinampa, obići lokalne radnje, od tekile do tortilje. Ma sve ćemo upoznati.

Pa i njega…

Meksiko je fascinantan svakom svojom porom. Doslovce. Od ljudi, kuhinje do povijesti, uzelo me je sve.

Ili je samo riječ o previše tequile, mezcala i pulquea?

Ne znam.

Ili je to ona životna faza kada si strgan i rastrgan pa ti je sve ekstra?

Ne znam.

Znam samo da me ovo putovanje potaklo na razmišljanje o sebi. Životu. Svemu.

Pričajući grupi o životnoj drami i ljubavi između Fride i Diega postala sam svjesna koliko sam i sama nigdje. Žena na rubu živčanog sloma. S najvećim osmijehom ikad. Toliko na rubu da joj se priča Fride i Diega čini pomalo običnom, nekako previše normalnom. Iako su oboje bili kronično nestabilni, ovisni, ludi, sjebani.

Petra, wtf?

Zaključujem da sam kao i Frida umjetnička duša i da bolje da previše ne analiziram svoj turbulentni život. Prenijet ću ga na papir. Kao što je ona svoju priču prenijela na platno. Pa kada napokon napišem tu putopisno-autobiografsku knjigu možda je neki dobar psihijatar pročita i odluči me poslati na liječenje i intenzivno promatranje, ako ne bude prekasno.

Frida. Moja kraljica.

Žena je uistinu bila kraljica. Toliko svoja, toliko jaka. Toliko talentirana. Toliko zanimljiva. Pitam se da li je težila tome da joj život izgleda kao scenarij za film. Ili ima nas kojima je normalno toliko dosadno pa se moramo dovesti do ruba da bi nam bilo, kao, dobro. Ali nam ubiti nije ništa dobro.

Trenutno sam nigdje. Ok, da, u Meksiku sam, znam. Ali ostalo…. ne znam.

Izbaciše me iz stana, obitelj je u rasulu, ovisnosti, netrpeljivosti, sve nas razara. Problemi o kojima je teško pisati ovako javno. On je imao infarkt tu noć kada mi je poslao poruku da ga više ne volim. A ja sam u Meksiku, glumim Fridu.

Petra, wtf?

Kad ti je život u rasulu najbolja droza je samozavaravanje, a to su u mom slučaju velike količine etanola. Sva sreća u Meksiku je alkoholiziranje nacionalni sport pa nije bilo teško biti pijan svaku noć. Dani su bili radni, ali noći… Uff meksičke noći. Previše. Previše. Pri tome ne mislim na tequilu. O ne, ne stari moj. Tequila je ništa za mezcal. Stresem se već pri samoj pomisli na taj otrov. Toliko je ubitačno jak. Al’ super je što te brzo i uz malo financijskih izdataka odvodi u željenu fazu tupila.

Dva meksička vodiča, moji kolege s druge strane kugle zemaljske, su moju odabranu moćnu gomilicu (od onih preko 50 ljudi u grupi) odveli u lokalnu pulqueriu. Jer svi provodi, točnije oni domaći, počinju u pulqueriama.

Pulque je ubiti nedestilirana tequila, proizvodi se kao i tequila i mezcal od agave, i nju su pili i stari Asteci. Zato je lokalci toliko vole i nekako se poistovjećuju s njom na posebnoj, nama strancima, ne shvatljivoj valnoj razini. Piće ima mali postotak alkohola, bijele je boje poput mlijeka i blago kiselkastog okusa. Poanta je, da ga popiješ oko litru, dvije. Onda ono lagano fermentira u tvom želucu i ti si high cijelo vrijeme. Nek im bude, ja sam se držala starog, provjerenog recepta. Pivu sijeci s nečim kratkim, visoko-postotno-alkoholnim i brzo ćeš biti “na mjestu gdje je sve po tvom”.

Pulqueria u kojoj smo mi završili prava je rupetina. Doktorice i arhitekti s kojima sam došla tamo nisu ostali ni najmanje šokirani. Ili su to vješto sakrili od mene, Julia i Rodriga, naših lokalnih domaćina. Nekada ekipu ne biraš. Ona dođe sama po sebi. Klikneš s ljudima s kojima u nekim “normalnijim” okolnostima možda ne bi otišao ni na kavu. To putovanja rade. Spajaju nespojivo. Tako je i moja nespojiva ekipa mene skroz ugodno iznenadila. Ima nešto u onoj “kad starci polude”. Ne samo da je DJ radi njih raspalio po 80-tima, što je i nama koji smo rođeni u toj dekadi fantastično leglo, nego ih nisam mogla pratiti ni u jelu ni u piću. Uz cugu svi redom su guštali u lokalnim grickalicama, prženim skakavcima i još nekim teško prepoznatljivim kukcima u mrakači te naše disco-rupe. Kada ti doktori kažu: – To je zdravo, puno antikancerogenih svojstva – onda i ti navališ na skakavce s limetom i kečapom. Jer doktori su rekli. A oni znaju najbolje. Kao.

Uz kukce društvo su nam pravili Captain Cook (s kojim sam imala čast plesati, ne želim se prisjećati tog smrdljivog iskustva), Jack Sparrow, dva transvestita i majka sa djetetom. Ekipa za očevid!

Nastavak večeri… Ne sjećam se najbolje. Tu ću stati. Jer nije pristojno. Dalje. Bolje se braniti šutnjom. Ali da. Meksikanci…. I on je. Pravi, Meksikanac. Moj kolega. Vodič. Ne, nije bilo ništa na što vjerojatno sada pomišljate, sile nečiste! Ne. Ok, istina, završili smo kod njega u stanu kako bih poslušala njegov bend imena Petra Merlin (od kuda mu the fuck Petra?!) na djelu. Dobro praše momci. Neku vrstu Indian Rocka na španjolskom. Triper kombinacija.

I on me je potaknuo na razmišljanje. Kako sam sva izgubljena. I vriti.

Navodno je nama koji smo previše restless uvijek tako. Veli kolega. I on je izgubljen pomalo. Ubiti ne znamo što bismo. Možda kroz putovanja tražimo nešto. Vidi se da je završio filozofski. Tolika dubina mi ne treba. I ne mislim da tražim nešto po svijetu. Putujem jer volim putovati. Barem s time nemam problema. Ali opet…

Možda tražim previše. I od sebe. I od života. Možda sam uistinu samo razmaženo derište koje bi trebalo biti zahvalno što je zdravo. I ima priliku lutati svijetom. Pa meni je ubiti super! Barem tako misli nekoliko tisuća ljudi koji prate ove moje restless nožetine. Al’ život je uvijek puno, puno više od te vanjske, blješteće-sjajne površine.

Ne znam da li ima smisla bilo što od napisanog. Odraz je moje lude glave. Koja je trenutno u kaosu.

Previše smo slični Meksiko. Previše.

Možda nismo jedno za drugo,

ne, ne sigurno nismo…

Al’ da nam je bilo je nezaboravno,

I najbolje… oouuu je!

Za Novu godinu, KUBA. Radno, of kors. Ludnica se nastavlja. I kaos. Bože pomozi glavi ludoj!

The post Frida je bila moja kraljica appeared first on Restless girl.

Read Full Article
  • Show original
  • .
  • Share
  • .
  • Favorite
  • .
  • Email
  • .
  • Add Tags 

Što više putuješ vidiš koliko malo znaš o drugima, ali i koliko toga još ima za istražiti u tom veeeelikom svijetu koji te očekuje.

Previše. Znam.

Čim pomislim na to padnem u depresiju jer nemam dovoljno života za obići sve. Vidjeti sve. Doživjeti sve.

Ali nećem se žaliti.

Zadovoljna sam u kojem smjeru idu te moje avanturističko – istraživačke noge. Dobro je dok idu, dao im dragi Bog pokretnosti i brzine. I manje celulita, ako može.

Nakon 6 intenzivnih godina lutanja svijetom, moj pogled na sama putovanja se dosta promijenio. Logično, zar ne? Ima nešto u onoj – rasteš sa svakim novim prijeđenim kilometrom, sva sreća ne u visinu iako bi mi dobro došao još koji centimetar, već se taj neki sklop u glavi mijenja.

Počinješ gledati drugačije na stvari, i doma, i tamo tamo daleko.

Počinješ doživljavati stvari drugačije, i doma, i tamo tamo daleko.

Pa eto sakupih neke svoje nadasve mudre misli na ovo elektronsko papirče, upravo o tom promijenjenom sklopu u glavi i načinu na koje danas gledam na putovanja.

PMS – Petrini mudri savjeti (o putovanjima) Ostavi planiranje. Izgubi se. Poteci.

Veliki sam control freak te sam u početku sve, ali bas SVE, do u zadnje detalje prije samog puta isplanirala. Od toga što ću posjetiti, gdje su dobri restorani, gdje otići i vidjeti nešto malo drugačije od samo klasičnih turističkih atrakcija (kao da takvo što možeš isplanirati), gdje ću odsjesti, kako koristiti javni prijevoz… i tako u nedogled, bila sam pravi hodajući Lonely Planet.

Užas. Zaista.

A mislila sam kako je to super i osjećala sam se baš odlično kada bih vidjela izgubljene turiste koji se ne snalaze u metrou.

Bila sam pravi turist. Glavom i bradom. Morala sam obići u Parizu u 4 dana svih TOP 10 iz onih TOP 10 vodiča koje čak ima i kod nas za kupiti. Ne daj Bože da nešto nisam vidjela. To bi bilo pravo svetogrđe. Barem u mojoj glavi. Bože budale.

Gledajući danas na te prijašnje godine baš sam si smiješna, ali i tragična.

Danas sam sve, samo ne to.

Danas bih obišla neke značajnije atrakcije u Parizu, no ne bih se time opterećivala. Otišla bih prošetati gradom bez mape u rukama. Lutala bih, i dala nogama da me same po instinktu odvedu nekamo. Sigurno bih završila u nekoj boemskoj četvrti na cugi i ne bih se puno micala.

Taj put kada sam napravila upravo to, izgubila se u bespućima pariških uličica, je bio i najnezaboravniji.

Jer upoznala sam brdo ljudi, ponajviše ne-englezičnih Francuza s kojima sam završila vani u nekom lokalnom klubu kojeg nema u TOP 10 ili Lonely Planet vodiču. Nismo se previše razumjeli, jer ja ne znam francuski no sa Francuzima je ionako najbolja neverbalna komunikacija. Sutradan sam se probudila u malom studio apartmanu u Montmartre četvrti i gledala kako se priprema tradicionalna juha od luka. Bila mi je bljak, ali su ti trenuci bili najljepši.

Kužiš što hoću time reći?

Strogo planiranje svakog dana tvoga putovanja te neće dovesti do tih nezaboravnih trenutaka.

Da, bit će ti super jer ćeš vidjeti nešto novo, dapače, vidjet ćeš SVE, ali poanta nije u tome.

Da, putuje se da bi se vidjelo nešto novo, upoznala nova kultura i povijest nekog naroda ali ako ćeš se držati dobre, sigurne, isplanirane rute nećeš doživjeti ONO NEŠTO, po čemu ćeš na kraju najviše i pamtiti taj put.

Ne boj se izgubiti.

Ne planiraj previše.

Ne moraš vidjeti sve.

Poteci (ili ako želiš go with the flow).

Uno momento, uspori tempo. Uživaj u trenutku.

Uspori tempo. Kao što rekoh, NE moraš vidjeti sve. Ne moraš se ubiti i doći s puta kao da si otišao u Njemačku tri dana na bauštelu.

Okej je ako nemaš najbolje fotke, okej je ako nisi opalio 10001 selfi za Instagram ili objavio 66 postova na fejsu.

Okej je ako nisi vidio sve atrakcije ili obišao 3 grada u 4 dana.

Pusti sve to i uživaj. Uživaj u trenutku.

Sjedni uz obalu. Ili u kafić. Ili bilo gdje. I promatraj ljude. Upijaj atmosferu. Popi previše. Odlutaj mislima. Počasti se nekom dobrom klopom i pojedi 5000 kalorija. Zajebi kilograme.

Jedi na ulici.

Znaš ono mjesto koje djeluje toliko prljavo i na kojem se okupljaju samo lokalci jer je klopa smiješno jeftina? E tamo jedi. Ozbiljno.

U početku sam izbjegavala takva horor mjesta. Salmonela sa raznim drugim -nelama mi je bila pred očima kada bih vidjela na čemu se to meso reže, ili koliko muha leti oko te riže. Kako netko može jesti tu hranu i ostati živ? Ili barem ne grliti školjku tri dana nakon takvog obroka?

Naravno, postoje neka pravila koja morate uzeti u obzir prilikom odabira “restorana na ulici” kako biste izbjegli moguće neželjene posljedice. Uvijek birajte mjesta gdje možete vidjeti mnogo ljudi, prije svega lokalnih ljudi kako tamo odlaze jesti. Po tome ne samo da ćete znati da je hrana dobra već da je i dnevno svježa. Ako vidite posušeno meso ili rezance za koje vam se čini da su tri dana stari nemojte tamo jesti.

Lokalna hrana sa štandova ili malih, neuglednih lokalnih restorana je najbolja hrana koju ćete pojesti na putu po Aziji ili Južnoj Americi. I najjeftinija, of kors. Ovdje vlada pravilo, što jeftinije tim ukusnije, bolje i autentičnije.

Zaboravi na McDonald i šminkerske-it restorane kakve možeš naći i doma. Jedi na ulici.

Ne budi stranac. #jerljudisusve

Stranac si svugdje, osim u zemlji u kojoj si rođen. Da, ok, možemo to tako reći.

Ali. Ipak.

Ne budi stranac.

Nemoj se, molim te, nemoj se izolirati. Nemoj da ti bude neugodno ili bože me sačuvaj ispod časti upoznati ljude koji žive u Riu, Londonu ili u Siem Reapu. Jer ti ljudi su sve. Oni ne samo da će ti prenijeti ono najbolje i najiskrenije o zemlji u kojoj žive i u kojoj nisu stranci, već ćeš vrlo vjerojatno s njima provesti neke od najnezaboravnijih trenutaka na cijelom putovanju ako ne i u životu. I zbog njih, baš njih, se nećeš osjećati kao stranac.

Ne boj se povezani sa lokalcima.

Nemoj se bojati ili sramiti komunicirati rukama i nogama.

Budi ponizan i zahvalan. Što si tu i što imaš prilike upoznati te ljude. To je jedini jezik koji će ti trebati.

Budi otvorena uma i nemoj na sve brzopleto odgovoriti NE kada su drugi ljudi u pitanju.

I na kraju jedan klišeizirani ali uvijek dobar. I u modi.

Izađi iz komforne zone.

Daaa! Izađi iz te svoje komforne zone, neće ti odmah cigla past na glavu i ubiti te. A i ako hoće, evenšuli, bit ćeš okej s time. Jer znat ćeš da je vrijedilo.

Za sve te trenutke i unutarnja bogatstva koja putovanja nose. I za mudrost (očigledno)!

Živjeli dragi moji!

The post PMS – Petrini mudri savjeti (o putovanjima) appeared first on Restless girl.

Read Full Article
  • Show original
  • .
  • Share
  • .
  • Favorite
  • .
  • Email
  • .
  • Add Tags 

Vrtim jučer po televizoru programe, i naletim na Lupina koji priča o svojoj nadolazećoj humanitarnoj izložbi za pomoć djeci Hrvatske. Uz ovu plemenitu gestu poznatog fotografa su pitali i što misli o trendu Instagram zvijezda i njihovim fotografijama.

– …sve mi izgledaju kao preparirane životinje. Naše pjevačice, starlete većinom cijeli dan provedu slikajući se, da novu sliku stave drugi dan na Instagram, umjesto da rade na sebi…

E da Lupino moj, i meni se tako čini. Ali trendovi se moraju pratiti. Bitnije je koliko lajkova ispod fotke imaš nego koliko si knjiga u zadnje vrijeme pročitao. Pa tko još čita! Dosta se načitamo komentara ispod fotografija. Još da i knjigu primim u ruke, aha. Ne!

I da Lupino, te sve žene rade na sebi. Treba imati duge, tanke noge i lijepo okruglo dupe bez celulita. Mi koji to nemamo, ne možemo ni pojmiti koja to količina rada, i to fizički naporna rada, mora biti. Svaka njima čast!

Nakon Lupina primih mobitel u ruke, od dosade listajući jednu po jednu društvenu mrežu. Pa neću valjda listati novine, to je tako old school. I naiđem na članak na jednom portalu, o najpopularnijim parovima na Instagramu.

Otvorim, a kad tamo njih nekolicina, svi izgledaju kao da su jedni od drugih kopirali scenarij. Zajednički poljubac u zalazak sunca na pješčanoj plaži, šampanjac na francuskoj rivijeri, ručak u fensi restoranu ili u krevetu u nekom ekstra skupocjenom hotelu s pogledom od milijun dolara.

Gledaš i ne vjeruješ da ljudi tako žive. Gotovo su savršeni. Ili bar savršeno retuširani. Njima plaćaju po fotki nekoliko tisuća dolara. Jer oni su influenceri.

I svi želimo biti kao oni, je l’ tako?

Osim što se zbog njih osjećamo kao vreće krumpira. Jer mi nikad nećemo tako.

Jedino ako se bogato ne udamo, što imam u planu. Imaj i ti! Jer druge nam nema. I onda ćemo i mi tako objavljivati savršene fotografije diljem svijeta i hraniti se zavidnošću onih koji nikada neće biti kao mi.

Dok ne postanemo influenceri ili preparirane životinje kako Lupino kaže, možemo nadu potražiti u onima koji od tih istih rade show. Kao Australka Celeste Barber. Žena, majka, kraljica, komičarka. Koja je prihvatila svoju životnu sudbinu ali i izazov da od poznatih faca kojima se divimo napravi realniju sliku. Pa se slika u njihovim pozama. U svijetu u kojem žene imaju celulit, šlaufove u na trbuhu, djecu koja im kidaju živce i hipoteku za stan zbog koje neće nikada moći kupiti jahtu, Mercedes ili se slikati u super luksuznom hotelu.

Po uzoru na Celeste evo nekoliko mojih fotografija. Jer ja sam si isto influencerica. Kao. Naspram pravih hrvatskih influencerica i zvijezda sa estrade. Jednog dana ću biti kao one. A do tada… ŽIVJELI!

Hej, prijateljice! @Severina

Nešto mi zapelo u zubu. @Lidija Bačić

Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto! Pošto fen frizura? @Nataša Janjić

Auu, što me u kičmi ukočilo! Problemi… @Lana Jurčević

Jer uz lubenicu dobro ide pusa! @Sonja Kovač

Prioriteti @Žanamari

Jutarnje razgibavanje @Nives Celzijus

Uvijek volim sise uz špek i kobasice. Ok, može i paradajz. @Lidija Bačić


Senzualna. @Iva Radić

Nekom Rebić, nekom kulen. @Nives Celzijus

P.S. Svi zainteresirani mediji, sponzori i ostali ljudi koji mi mogu donijeti slavu i novac, molim vas pošaljite mail ili please na mom Instagram accountu pošaljite DM. Ne dućan.

Stay cool.

#samo ljubav #volimštosevolimo

Vaša,

P.

The post Influencerica. Kao. appeared first on Restless girl.

Read Full Article
  • Show original
  • .
  • Share
  • .
  • Favorite
  • .
  • Email
  • .
  • Add Tags 

Razmišljate o samostalnom putovanju na Madagaskar ali uopće ne znate od kuda početi planiranje i organizaciju puta? Ok ljubitelji lemura i čudnovatih stvorenja, tu sam da vam pomognem, pa hajdmo redom!

Prije svega bacite oko na moj putopis o samom otoku OVDJE, kako bi ste stekli dojam iz mog iskustva što vas čeka na ‘osmom kontinentu’. Kao što vidite Madagaskar NIJE med i mlijeko.

Otok je jedna od najsiromašnijih afričkih država i iako prekrasan teško da put može izgledati kao montirani nerealni videi o ovom tropskom raju. Zašto? Zato što ćete provesti većinu vremena vozeći se uokolo u pokušaju da u 2 – 3 tjedna (pa i manje dana) vidite barem 20% otoka. Putem vam neće pogled krasiti bijele rajske plaže već neumoljiva surovost života u kojoj živi oko 22 milijuna ljudi.

Ako se niste nikada susreli s Afrikom, takvi prizori vas mogu podosta šokirati. Posebno kada su sve te tužne oči pune nade uperene u vas kao jednog od rijetkih stranaca na otoku.

U tri tjedna boravka na otoku vidjela sam svega nekoliko turista i jednu grupu Francuza, i to u nacionalnim parkovima. Turisti se uglavnom zadržavaju na otocima kao što su Nosy be, Nosy Iranja… (mali otoci smješteni na SZ Madagaskara s rajskim plažama i razvijenijom turističkom ponudom).

Ovo sve vam ne govorim kako bih vas obeshrabrila ili odgovorila od puta, već naprotiv, kako biste se što bolje pripremili za put.

U nastavku donosim sve bitne stvari koje je dobro znati prije samog puta.

Let do Madagaskara
  • Letovi iz Zagreba

Na akcijama cijene između 500 – 600 EUR za povratni let ZG – Antananarivo. Pratite Turkish Airlines, oni imaju najpovoljnije cijene.

  • Milano – Nosy Be (moja, ne tako dobra opcija)

Air Meridiana (talijanska avio kompanija) zna imati akcije za povratne, direktne letove Milano – Nosy Be (otok na SZ Madagaskara, NIJE Madagaskar) za 350 EUR.

Nosy Be i otoke uokolo njega svakako vrijedi vidjeti, pravi su turistički raj na zemlji. Masa Talijana odlazi tamo na uživanje u morskim radostima stoga su i stanovnici tih otoka naučili talijanski (onda možete zamisliti koliko ih ima!). Ono što je minus kod takvog leta je kako doći s Nosy Be-a na glavni otok ili ti Madagaskar, što sam ja shvatila tek tamo.

Naime, možete letjeti iz Nosy Be-a do Antananariva (glavni grad Madagaskara, skraćeno Tana), s Air Madagascar, povratna karta oko 400 EUR za let od 30-tak i manje minuta, not good.

Druga opcija, koju sam ja bila prisiljena odabrati, je ići brodom iz Nosy Be-a do Madagaskara, točnije mjesta Ankify. Od tamo sam uzela lokalni prijevoz do mjesta Ambanja (cca jedan sat vožnje za 25 kilometara), te iz Ambanja još 19 sati do Tane taxi-brousseom (njihovim lokalnim transportom, o tome više kasnije). Dakle uz takvu opciju vam ode 2 dana na put minimalno.

Viza

Po dolasku u zračnu luku ishodite vizu, cijena 25 EUR za boravak do 30 dana.

Najbolje vrijeme za posjet otoka

Od 6 do 11 mjeseca.

Ja sam bila u lipnju, s time da mi je ekipa iz nacionalnih parkova rekla da trebam doći oko listopada jer su tada životinje najaktivnije i svo cvijeće propupa te je sve puno ljepše i još zelenije i šarenije.

Od kraja 11 mjeseca počinje kišno razdoblje.

Cjepiva

Nije se nužno cijepiti protiv nikakvih beštija, ja nisam.

Jezik

Uz malgaški koji je službeni gotovo svi govore i francuski (logično, otok je bivša francuska kolonija).

Engleski govori jako malo ljudi – veliki problem ako ne znaš francuski, a nađeš se sam na otoku.

Valuta

Službena valuta je Malgaški arijari (MGA).

Ponesite eure, omjer je cca 1 EUR ≈ 3,4 MGA (s time da se u nekim mjenjačnicama možete cjenkati za tečaj).

Kartice nisam koristila, u većim gradovima tipa Tana, Antsirabe ima bankomata i banki, no uglavnom se plaća svugdje u gotovini.

Struja

U hotelima su klasične utičnice s dvije rupe, no s obzirom ćete provesti veliki dio puta vozeći se dobro je ponijeti koji prijenosni punjač za mobitel i sl.

Javni prijevoz i prometna infrastruktura

Jedini oblik javnog prijevoza na otoku je taxi brousse, vrsta lokalnog mini kombija koji ima postoje po cijelom otoku. Što se tiče rasporeda i točnosti vožnja to je priča za sebe.

Kada dođete na stanicu taxi broussea i dogovorite cijenu prijevoza (obično su cijene nešto veće za turiste, ali uglavnom poprilično jeftine), morate čekati da se vozilo skroz napuni i tek onda se kreće na predviđenu destinaciju.

Vožnje su duge i poprilično iscrpljujuće s obzirom na to da su takva vozila u jako lošem stanju, izrađena negdje valjda još u doba NDH i prenakrcana ljudima i ostalim teretom (žive patke, komadi namještaja, vreće riže… svašta se tu nađe i stane). Da je takva vožnja nezaboravno iskustvo je, no ipak je dosta nepouzdana i vrlo neudobna.

Često zbog lošeg stanja takva vozila tijekom vožnje riknu pa nije neobično vidjeti 20-tak ljudi uz cestu usred doslovce ničega kako čeka u nadi da će vozač uspjeti nešto ‘izmajmunirati’ i pokrenuti vozilo.

Ceste, kao što sam već napomenula, su jako loše. Dio prometnica koji je asfaltiran je pun rupa što vožnje čini dužima od predviđenog. Tako vam je za 50-tak kilometara u određenim dijelovima otoka potrebno i po nekoliko sati vožnje. Imate to u vidi prilikom organizacije puta.

Sigurnost? Nikako se ne voziti noću kada su pljačke česta pojava. Sjeverni dio otoka je ok kako su mi rekli ali prema jugu je opasnije.

Uz cestu ćete rijetko naići na WC, pripremite se za ‘natural toilet’, svi na otoku ga prakticiraju.

Rent a car

DA! Svakako! Topla preporuka ako nemate 2 mjeseca na raspolaganju u koja stignete vidjeti dosta toga uz sporiji tempo koristeći taxi brousse.

Došavši u Tanu organizirala sam auto s vozačem, točnije dva mlađa dečka koja su me držala kao kap vode na dlanu. Cijena ovisi opet vašim sposobnostima cjenkanja. Obično se cijene kreću od 30 – 50 EUR / dan.

Ja sam bila preoduševljena Stephanom koji me je vozio. Dečko ima 26 godina i fura turiste po otoku, ima malu prijevozničku agenciju i može srediti super cijene. Engleskog zna dovoljno za osnovno sporazumijevanje i da razumije vaše ‘želje i pozdrave’. Mene je odmah skužio, želim lokalno, autentično, družiti se s ljudima, obići škole, raspitati se o mogućnostima volontiranja i sve smo to obišli, uz nacionalne parkove i aveniju baobaba koju nisam htjela propustiti.

Stephan mi je dao svoj email: madalandtours@yahoo.com pa mu se možete javiti ako želite unaprijed dogovoriti prijevoz i cijene.

Smještaj

Lokalni hoteli su više nego interesantni no ne znam tko bi u njima spavao. To su ubiti male barake, s upitnom čistoćom i sigurnosti.

Naravno, na otoku ima i smještaja za turiste (bolja i veća ponuda je u većim gradovima i uz nacionalne parkove, kojih hvala bogu ima na svakom ćošku).

Ako dogovorite prijevoz sa Stephanom, on će vam naći i smještaj, što je meni bilo više nego odlično. Imajte u vidu da to nisu neki luksuzni hoteli, često sobičci s krevetom i odvojenom kupaonom koja je sklepana kao da sam je ja radila koja nemam blage veze s vodoinstalaterstvom.

Tople vode uglavnom NEMA, budite spremni na to.

Čistoća je relativno ok, u Africi ste ipak, nemojte to zaboraviti.

Naravno da na otocima s rajskim plažama kao što su Nosy Be na SZ ili Île Sainte-Marie (Nosy Boraha) na I možete uživati i u toploj vodi i u resortima i sličnim fensi-šmensi hotelima.

Neki od hotela u kojima sam ja odsjela na Madagaskaru su:

Antananarivo – hotel ‘Au Mirandav’

Antsirabe – hotel ‘Hotel Green Park’ (odličan hotel i najbolji restoran na otoku, imaju čak i pizze koje su ooodlične, što je meni nakon 2 tjedna riže bilo veliko oduševljenje)

Morondava – hotel ‘Le Batelage’ (kupaona koju treba doživjeti, ne u pozitivnom smislu, ostalo ok)

Andasibe – hotel ‘Maria Guesthouse’ (jako dobar smještaj, s ledenom vodom doduše ali soba kao i restoran su više nego solidni)

Hrana

Riža je osnova skoro svakog jela.

Uz nju poslužuju od mesa zebu, domaće govedo, piletinu, uz obalu ribe svih oblika, boja i veličina, povrće i umak. Taj ‘prilog’ riži nazivaju Kabaka, koji je uglavnom sličan saftu – gulašu od paradajza s mesom ili kao vodeno jelo (Romazava) obogaćeno nekim zelenim povrćem (izgleda kao da čajem polijevate rižu).

Ja sam se tijekom boravka na otocima doslovce davila za cca 5 dolara u ribi, riži i salati od zelja i mrkve – taj dio mi se baš najviše svidio, jer ne jedem često svježu ribu netom izvađenu iz mora, to se treba iskoristiti.

Domaće pivo je THB (Three Horses Beer), a žestica rakija od riže u slobodnom prijevodu ili ti Ranovola.

Za doručak jedu uglavnom puding od riže, a u hotelima je klasični kontinentalan doručak, kruh, maslac, džem, čaj ili kava, i ponekad jaja.

Raznog voća, posebno banana možete kupiti na svakom koraku za par kuna, naravno okus se ne može usporediti s ovim smećem koje nama serviraju u Europi, ovo voće kao i ostala hrana na otoku imaju prirodan i bogat okus!

U ‘dućanima’ i štandovima uz cestu možete kupiti kekse, grickalice, vodu i sokove.

Što spakirati
  • Vlažne maramice, maramice, antibakterijski gelovi – OBAVEZNO!
  • Prijenosni punjač za mobitel
  • Sunčane naočale
  • Kremu za sunčanje
  • Kupaći kostim, japanke i ostali ‘pribor’ za plažu ako planirate vrijeme provesti na nekom od rajskih otoka
  • Ručnik, komada 2
  • Laganu odjeću, temperature su većinom godine preko dana visoke, u lipnju je bilo ugodnih 20-tak stupnjeva, s hladnijim jutrima i večerima za koje vam je potrebna neka vesta, majica dugih ruka ili vjetrovka
  • Slatkiše za dječicu
  • Udobne cipele
  • Hlače dugih nogavica, tipa lanene (u NP kao što je Ranomafana, gusta je džungla, te se bolje zaštiti od uboda raznih stvorenja)
  • Kabanicu

Nadam se da sam vam barem malo pomogla s informacijama koje je dobro znati prije samog puta.

U idućem članku ću razraditi mogući plan i program puta, a prema onome što smatram da nikako ne smijete propustiti.

The post Kako samostalno organizirati putovanje na Madagaskar – 1. dio Sve što trebate znati prije puta appeared first on Restless girl.

Read Full Article
  • Show original
  • .
  • Share
  • .
  • Favorite
  • .
  • Email
  • .
  • Add Tags 

Separate tags by commas
To access this feature, please upgrade your account.
Start your free month
Free Preview